Piše: Enis Huremović
Vršilac dužnosti zamjenika direktora Agencije za zaštitu konkurencije
Država, odnosno davaoci državne pomoći koji predlažu da se, u skladu sa Smjernicama o državnoj pomoći za spašavanje i restrukturiranje nefinansijskih privrednih društava u poteškoćama, dodijeli pomoć nekom privrednom društvu, moraju dokazati, na osnovu objektivnih kriterijuma, da je konkretno privredno društvo u poteškoćama, što podliježe posebnim odredbama o pomoći za spašavanje i privremenoj podršci za restrukturiranje.
Ako korisnik ispunjava kriterijume kompanije u poteškoćama, Agencija za zaštitu konkurencije će procijeniti kompatibilnost državne pomoći prema naprijed navedenoj evropskoj regulativi.
Međutim, Evropska komisija i Agencija su veoma oprezne kada je u pitanju finansijska podrška koja može vještački održati u životu kompaniju koja bi inače nestala u normalnim tržišnim uslovima.
Dakle, smatra se da je privredni subjekat u finansijskim teškoćama kada je „bez intervencije države skoro sigurno da će biti osuđeno na prestanak poslovanja u kratkom ili srednjem roku“.
Smatra se da je kompanija u teškoćama ako nastupi najmanje jedna od sljedećih okolnosti:
- U slučaju društva sa ograničenom odgovornošću gdje je više od polovine njegovog upisanog osnovnog kapitala nestalo kao rezultat akumuliranih gubitaka. Ovo je slučaj kada odbitak akumuliranih gubitaka iz rezervi (i svih ostalih elemenata koji se generalno smatraju dijelom sopstvenih sredstava kompanije) dovodi do negativnog kumulativnog iznosa koji prelazi polovinu upisanog akcijskog kapitala.
- U slučaju preduzeća u kome bar neki članovi imaju neograničenu odgovornost za dug društva i gdje je više od polovine njegovog kapitala prikazanog na računima preduzeća nestalo kao rezultat akumuliranih gubitaka.
- Kada je preduzeće predmet kolektivnog stečajnog postupka ili ispunjava kriterijume prema domaćem zakonu za pokretanje stečajnog postupka na zahtjev svojih povjerilaca.
- U slučaju privrednog subjekta koje nije MSP, gdje je u protekle dvije godine:
- knjigovodstveni odnos duga prema kapitalu veći od 7,5;
- koeficijent pokrića kamata EBITDA preduzeća ispod 1,0.
Praksa je pokazala da su, u crnogorskim kompanijama, akumulirani gubici nastali u prethodnom periodu poslovanja značajni faktori koji utiču na stvaranje finansijskih poteškoća kompanije.
Takođe, u slučaju velikih privrednih subjekata, ključni faktor koji uslovljava njihov finansijski status jeste odnos knjigovodstvenog duga (kratkoročne i dugoročne obaveze) prema kapitalu privrednog subjekta, koji nerijetko nije dovoljan da bi taj odnos bio veći od propisanih 7,5.
Moguće mjere države:
Princip operatora tržišne ekonomije (eng. MEO test)
Privredna društva imaju pravo na državnu pomoć samo ako su iscrpila sve tržišne mogućnosti i ako je takva pomoć potrebna da bi se ostvario precizno definisan cilj od zajedničkog interesa.
Prema principu operatora tržišne ekonomije, ako država (u praksi, ministarstvo ili svaki drugi javni organ koje odlučuje o dodjeli sredstava) može da dokaže da je djelovala kao privatni (tržišni) operater u ekonomskoj transakciji o kojoj je riječ, to neće dati ekonomsku prednost tom privrednom društvu, niti će narušiti konkurenciju na tržištu i stoga ne predstavlja državnu pomoć.
Ovaj princip je u praksi primijenjen na sve vrste ekonomskih transakcija koje obavljaju državni organi: dokapitalizacija, zajmovi, garancije, prodaja i kupovina imovine, nabavka dobara i usluga itd. U nekim slučajevima, privredni subjekat je u tako ozbiljnim finansijskim poteškoćama da je izgubio povjerenje banaka i kreditnih institucija, i nijedan postojeći ili potencijalni privatni operater više neće ulagati u njega.
Ako javna intervencija ne može biti u skladu sa MEO testom, ona može predstavljati državnu pomoć i davalac sredstava mora provjeriti njenu usklađenost sa pravilima za dodjelu državne pomoći.
Pomoć za spašavanje – hitna mjera države
Pomoć za spašavanje je privremena i hitna javna finansijska pomoć koja omogućava korisniku da izbjegne bankrot, odnosno pomoć koja će u kratkom periodu omogućiti da se izradi plan restrukturiranja ili likvidacije.
Agencija, a u slučaju država članica EU – Evropska komisija, može odobriti pomoć za spašavanje ako mogu nastati ozbiljne socijalne poteškoće ili značajni tržišni neuspjesi, kao što je visoka stopa nezaposlenosti, rizik da će važna usluga od opšteg ekonomskog interesa biti prekinuta, rizik da će, ako kompanija napusti tržište, dovesti do nenadoknadivog gubitka tehničkog znanja ili suštinskog znanja, itd.
Pomoć za spašavanje može se dodijeliti u obliku javne garancije ili javnog zajma na period od najviše šest mjeseci kako bi se privredno društvo održalo dok priprema svoj plan restrukturiranja.
Pomoć za restrukturiranje
Najprije treba realno i racionalno sagledati poslovanje privrednog subjekta. Neprofitabilne djelatnosti moraju biti ugašene, a treba ne samo zadržati postojeće profitabilne, već i pronaći nove profitabilne djelatnosti (istražiti tržište). Dakle, ne smije i ne može socijalni momenat (zadržavanje zaposlenih i sprečavanje zatvaranja radnih mjesta) biti odlučujući u namjeri države da sačuva ili ugasi kapacitete korisnika pomoći, već procjena koje će djelatnosti obezbijediti dugoročnu održivost na tržištu. Drugi, veoma težak momenat jeste sopstveno učešće korisnika pomoći u troškovima restrukturiranja. Imajmo na umu da govorimo o privrednom društvu koje nije likvidno (često je prezaduženo) i ni jedna poslovna banka mu neće odobriti kredit. Takav privredni subjekat se ne može zadužiti na tržištu kapitala, a često nema ni imovinu koju bi prodalo. U ovakvim slučajevima, jedini izlaz je naći investitora koji će u značajnoj mjeri (ne manje od 40%) da učestvuje u troškovima restrukturiranja. Najčešće će sam investitor insistirati na tome da se neprofitni djelovi preduzeća ugase, jer svako ko ulaže sopstvena sredstva nije spreman zbog socijalnog momenta (očuvanje radnih mjesta) da trpi gubitke.
Veoma zahtjevan uslov (zbog koga su određene velike kompanije i ugašene) jeste imperativ da se pomoć za spašavanje može dodijeliti samo jednom u deset godina. To znači da plan restrukturiranja mora da bude veoma dobro osmišljen i da sadrži realne potrebe tog korisnika za svim budućim pomoćima.
Nažalost, u praksi se dešava da se dodijeli onoliko pomoći koliko je u tom momentu raspoloživo u budžetu, a onda kada se u budućnosti ponovo javi problem u poslovanju i potreba za pomoći, nije moguće da država odreaguje, jer takvu pomoć nije predvidjela prvobitnim planom.
U konačnom, svjesni smo da je navedena evropska regulativa veoma stroga i teško primjenjiva na ekonomije zemalja na Zapadnom Balkanu, uključujući i Crnu Goru. Iako je legislativa kreirana za jake i zdrave evropske kompanije, Crna Gora kao mala i ekonomija u razvoju nastoji da na svom evropskom putu integracija ispoštuje sve stroge uslove dodjele državne pomoći za spašavanje i restrukturiranje.
Na tom putu potrebno je uložiti dodatne napore kako bi se svi privredni subjekti, a prije svega veliki privredni giganti iz socijalističkog perioda, što prije uskladili sa kapitalističkim načinom poslovanja, koji je prisutan na jedinstvenom evropskom tržištu.